Ne postoje osobe koje bi nam mogle bolje približiti svijet programiranja i nastavu u školi Coding Giants Hrvatska od onih koji tu nastavu i drže. Stoga smo našim učiteljima Kristijanu i Petru odlučili postaviti nekoliko pitanja o školi, učenju programiranja i dojmovima djece koja pohađaju školu. 

Ako vas zanima što sve djeca mogu naučiti u našoj školi i koje su prednosti učenja programiranja u Coding Giantsu u odnosu na nastavu informatike u školama, nastavite čitati jer imamo odgovore!

Predstavite nam što predajete na tečajevima u školi Coding Giants Hrvatska i ukratko objasnite o čemu se točno radi za one koji se prvi put susreću s tim terminima!

Kristijan: U školi podučavamo C#, Scratch, AppInventor, Kodu i Minecraft. Scratch je alat za vizualno programiranje u kojem pomoću blokova koda dolazimo do gotovih funkcija. S više funkcija dobivamo jednu cjelinu i na kraju sata gotovu igru. C# je programski jezik kojim možete napraviti sve što si zamislite: web-stranice, web-aplikacije, videoigre, desktop aplikacije… Što se tiče programiranja u igricama, npr. Minecraftu, sučelje za programiranje izgleda slično kao igrica, samo se otvara jedna nova opcija – pomoću blokova koda možete izgraditi svoj svijet ili svoju igru, možete stvoriti svoje neprijatelje, pomoću blokova koda kontrolirati što oni rade, zatim stvoriti neke građevine kao što su skloništa, složiti svoje pick-upove, dijamante itd. Na početku lekcije dobijemo prazan svijet u kojem pomoću blokova koda programiramo vlastite svjetove.

Petar: Kristijan je sve lijepo objasnio, ja bih samo nadodao da ih u školi potičemo da pravilno usvoje osnove koje industrija zahtijeva, kao što je npr. pisanje varijabli, jer ako se one na početku ne nauče kako treba, kasnije ih je teško ispravljati. To je ono što, koliko sam čuo, nedostaje u školama.

Uče li djeca nešto od ovoga što ste spomenuli, varijable i funkcije, u školama na nastavi informatike?

Petar: Oni rade u Pythonu, ali ga rade više kao scripting jezik. To znači da pišu fileove koji se završavaju od vrha prema dnu, dok ih mi učimo baš osnove modernoga programiranja – npr. na 2. stupnju C#-a. Na tom tečaju radimo objektno orijentirano programiranje koje zadnjih 15-20 godina predstavlja programiranje u punom smislu te riječi. Bez toga se ne može nigdje, tako da mi je jako drago što ih upravo mi tome podučavamo.

Kristijan: Pozitivno je i to što mi kao programeri starijim grupama prenosimo iskustva iz stvarnog života, s obzirom na to da radimo u toj branši. Uvijek im ispričam neku anegdotu i nešto što se meni dogodilo na poslu, a vezano je za programiranje. Vole to slušati. Tako uče na primjerima i znaju da, ako rade u timu od nekoliko ljudi, moraju slijediti određena pravila. Npr. kako napisati varijablu kako bi svi u timu mogli pratiti kod. Jer ako ja napravim nemarnu grešku u nazivu varijable, moj kolega će bespotrebno pokušavati pola sata popraviti taj bug.

Koliko dugo treba djeci da kao potpuni početnici nešto isprogramiraju? 

Petar: To ovisi o grupi. Mlađima sve pokazujemo i pomažemo im, ali već nakon 4-5 predavanja oni koji su malo ambiciozniji mi počnu donositi svoje igrice pa mi ih pokazuju pod pauzom. Što se tiče starijih, volim ih poticati da samostalno mijenjaju stvari u kodu. Ako u nečemu i pogriješe, zahvaljujući opciji dijeljenja zaslona svih učenika, zajednički prolazimo kroz kod i onda im objasnim koja je greška i zašto, tako da to i ostali mogu vidjeti. Ne na način da bilo koga posramljujemo, već na način iz kojega cijela grupa može nešto naučiti.

Kristijan: U principu, lekcije su koncipirane tako da na kraju sata bude isprogramirana jedna gotova lekcija. Neki od učenika te gotove projekte nadograđuju ili rade sami svoje projekte. Znači, na svakom predavanju nešto naprave, a napredniji učenici po vlastitoj želji to znaju prilagoditi na takve načine da se čak i ja šokiram.

Kakva su vam iskustva, što im je najlakše, a što najizazovnije prilikom učenja programiranja?

Kristijan: Lekcije su koncipirane tako da idemo od najlakših stvari prema najizazovnijima. Već na sljedećoj lekciji im najizazovnije stvari s prethodnog predavanja, jednom kad ih usvoje, postaju lagane. Izazov im je svaki put kad se susreću s nečim novim. 

Petar: Mislim da im je najizazovnije ispravno pohvatati sve osnove na kojima inzistiramo, no programska sintaksa mora biti ispravna. Zato je važno da se osnove usvajaju odmah otpočetka. 

Bune li se djeca kad im tupite po tim osnovama koje moraju usvojiti?

Kristijan: Te stvari im ne objašnjavamo suhoparno, već im zadamo dva-tri zadatka u kojima moraju iskoristiti naučeno. Dakle, uče kroz primjere i nikad se ne žale. 

Koji su im najčešći prvi dojmovi nakon prvih satova programiranja?

Petar: Oduševljenje. Naši tečajevi su napravljeni tako da im ta prva predavanja daju instantnu gratifikaciju. Što god da naprave, rezultati se vide odmah, tako da im je to odlična motivacija. Kad oni prvi put stisnu neku tipku i kad se njima ispiše na ekranu nešto što su isprogramirali i upisali negdje drugdje, oduševljeni su i to je i meni kao učitelju neprocjenjivo.

Kristijan: Ja ih uvijek u toku predavanja, u sredini i na kraju sata pitam kako im je, je li im zabavno i sl. i često se dogodi da mi kažu „Ova dva sata danas su mi bolja nego cijeli tjedan u školi!“. Ili mi učenik na kraju sata kaže: „Ja neću reći nikome od prijatelja da upiše ovu školu zato što bi onda svi u školi bili dobri u informatici kao ja!“. Ta njegova motivacija mi je simpatična, ali naravno, želim da se što više djece upiše u našu školu.

Kako biste opisali napredak djece koja su nam na predavanjima zadnjih osam mjeseci, koja sada pohađaju 2. semestar škole programiranja? Vlada li i dalje početno oduševljenje nakon što nešto naprave ili je atmosfera drugačija?

Kristijan: Ja trenutno na drugom semestru imam istu ekipu kao i u prvom. Kad su došli kod nas u školu većinom nitko od njih nije znao ništa i sigurno ih, sada kada su napredovali, više ne oduševljavaju iste stvari, kao kad npr. pokrenu program prvi puta. Ali neću reći da nisu oduševljeni – oduševljeni su i dalje jer svako predavanje i svaki novi zadatak su sve napredniji i uvijek imaju mogućnost da nešto novo dodaju pa ih sada više oduševljavaju njihovi vlastiti rezultati koje su sami osmislili i dodali. Ili između predavanja sami rade tri dana na nečemu i jedva čekaju da dođu na sat i da nam pokažu što su napravili.

Kome biste sve preporučili upis u školu programiranja?

Kristijan: Mislim da bi se svi u nekom trenutku svog života, bar radi logičkog razmišljanja, trebali baviti programiranjem. Ili ako ništa drugo, da vide je li to za njih ili nije. Kao što smo već rekli, puno je polja u programiranju pa se isprobavanjem raznih stvari može vidjeti što im najbolje leži.

Što biste, za kraj, poručili/savjetovali djeci i mladima koji žele početi učiti programirati?

Kristijan: Znam da većina misli da je programiranje neki bauk, možda i osjećaju strah od nepoznatog, ali moj savjet im je da samo krenu i u tome je sva mudrost. Treba samo krenuti i vježbati. Nema puno filozofije. Nije to uvijek za sve, naravno, ali mislim da je dobro naučiti osnove programiranja čak i onima koji se u tome ne pronađu čisto da razviju i taj vid logičkog razmišljanja.

Petar: I ne samo to. Mislim da u polju programiranja postoji posao za svakoga, zato što programiranje obuhvaća toliko zanimljivih polja, od web-developmenta, razvoja VR-a, umjetne inteligencije, baza podataka do machine learninga.